Priča koju vrijedi pročitati...


Ne znam priču ovih ruku koje sam nekidan fotografirao na predivnom vjenčanju u Makarskoj, ali znam priču o jednom starcu čiju su pjesmu nakon njegove smrti u staračkom domu pronašle medicinske sestre. Možda će neki nakon što pročitaju drugačijim očima gledati na stare ljude koji su oni isti ljudi koji su nekoć nestašno igrali, strastveno ljubili, nosili djecu na ramenima...samo što su sada zarobljeni u tijelu starca.

Evo, pjesme;

Djetešce sam sa deset godina… Imam oca i majku Braću i sestre… I oni vole jedni druge Dečak sam sa šesnaest… Noge su mi krila… Sanjam da ću uskoro… Upoznati ljubav žene Pred oltarom sam sa dvadeset… Srce iskače iz mene Sjećam se zaveta… I kakva zakletva je to bila Sa 25 sada… Imam i ja svoje male Koje treba da vodim… I dam im siguran dom Čovjek sam sa 30… Godine su proletjele Ali djeca su uz mene… A te veze bi trebalo da traju Imam 40 već… A sinovi odu kada odrastu Ali žena je uz mene… I moje oči patnju ne znaju Došla je i pedeseta… Bebe mi na krilu mrdaju Ponovo okruženi djecom… Srećni smo draga i ja Crni su dani… Žena mi je sada mrtva Gledam u budućnost… Prestravljen kao žrtva Jer moji mali… Sada imaju svoje male… I sjećam se godina… I ljubavi koji su mi te osobe dale Sijedi sam starac sada… A priroda je okrutna Hir joj je da se od starca… Napravi budala Tijelo se urušava… Vitalnost čili i snaga grca Sada imam kamen… Samo kamen na mjestu srca Ali u staroj ljušturi… Mladi čovjek i dalje živi I na trenutke… Moje izubijano srce zaboli Sjećam se radosti… I sjećam se boli Tad ponovo proživljavam… I ljubav i život Sjećam se godina, kratke deluju… a proletjele su tako I prihvatam činjenicu… ništa nije vječno i lako zato otvorite oči ljudi, otvorite ih i vidite Ne zanovijetnog starca, pogledajte bliže, pogledajte – mene!